PODMORNIŠKI VIKEND
13 in 14 aprila smo skupaj s Parkom vojaške zgodovine v Pivki organizirali Podmorniški vikend kjer smo predstavili zgodovino podmorničarstva obiskovalcem muzeja. V sklopu vikenda se je predstavila enota SV - 430. MOD in otrošk delavnica Zakladi KRASA. Vsoboto, pa nas je presenetil s svojim obiskom skupaj s svojo družino nekdanji podmorničar Dino Mlivić. Srečanje je bilo zelo prisrčno in na momente tudi emocionalno, ker se nismo videli več kot 30 let. Dino je svoje vtise objavil tudi na svoji spletni strani. Njegove vtise ( z dovoljenjem avtorja) prenašamo v celosti:
Probuđena uspomena!
Jutro 13. april i vozim auto na relaciji Pula-Kopar-Ljubljana. Tamo me čekaju oni koji su pokazali interes za moje knjige, da ih prezentacijom ubijedim da se isplati ulagati u njih. No, to je druga, rekao bih usputna priča. Dan prije puta sam dobio jedan interesantan e-mail, čiji sadržaj sad neću otkriti ali on je razlog zašto sam skrenuo sa ovog magistralnog puta na jedan sporedni. Malo mjesto u divnom prirodnom okruženju prijatno me iznenadilo. Nikad tu nisam bio prije, nisam imao nikakvog razloga ali od danas ću sigurno, svake godine dolaziti bar jednom. Neko od vas, nestrpljivih čitalaca će sigurno reći; „Hajde već jednom pređi na stvar, baš si ga razvukao kao teraviju“ ali hoću da vas malo „maltretiram“. Elem, mjesto se zove Pivka. Jedna od največih kasarni bivše JNA je pretvorena u vrlo atraktivan i neobičan vojni muzej koji prijeti da bude vrlo poznat u ovom dijelu Balkana i šire. Zašto? Podijeljen je na nekoliko sekcija ili odjeljenja od bronzanog doba do danas. Razna oružja su prikazana, najviše iz II sr i ovog zadnjeg. Tenkovi raznih veličina i pripadnosti, topovi, pješadijsko naoružanje, avioni i razne vrste oklopnih vozila dominiraju prostorom. Moj interes je bio nešto drugo. U jednom ogromnom prostoru, nalazila se i jedna podmorica. Da, da dobro ste čuli, podmornica bivše JNA, tzv diverzantska podmornica koja je imala svoju, vrlo čudnu istoriju kako je dospjela kopnenim putem od Tivta u Crnoj Gori do svog stalnog boravišta. Ali ni to nije predmet ovog teksta. Pred tom podmornicom je stajala grupa ljudi, pet šest, odjeveni svi u iste odore sa oznakama slovenačkih podmorničara. Oni su znatiželjnim turistima odgovarali strpljivo, sa osmjehom na milione pitanja. Grupe su prolazile kroz podmornicu, snimali, slušali predavanje i puni utisaka, zadovoljni odlazili. Ali ni to nije bilo „ono glavno“ zbog čega sam došao. Ovi ljudi su me zanimali. Nekad sam pripadao njima, bio jedan od njih i ponosio se svojim zvanjem podmorničara, kako onda tako i dan danas. Sa mnogim od ovih ljudi djelio sam sve dobro i loše, sve strahove, ljepote i druženja koje smo živjeli. Bili smo jedna velika porodica a onda je došao glupi rat. Razišli smo se na sve strane kao rakova djeca. Vrijeme je prolazilo, druge su obaveze dolazile ali se uspomene nisu gubile, ostajale su zakopane, uspavane u nekom djeliću mozga. E-mail koji sam dobio da dođem na druženje podmorničara bivše Yu je u stvari najbolji poziv koji sam ikad dobio. Ali, idemo dalje u priči. Prišao sam jednom od njih, kojeg sam uspio prepoznati i nakon 30 godina neviđanja:
- Drugar, ja tebe poznajem iz nekog davnog perioda, i pružih mu ruku.
On me upitno pogleda:
- Ma nemoj mi reči, kojeg to perioda, imali smo ih mnogo, ali prihvati moju ruku.
Tekst: Oman Ljuboslav, Dino Mlivić
Foto: Oman Ljuboslav, Arhiv PVZ Pivka